Primjena Orff Schulwerka u muzikoterapiji

Ideja Carla Orffa o odgoju pomoću glazbe stara je više od 50 godina. DjeloSchulwerk nije nastalo prema smišljenom planu nego iz potrebe. Orff je razvio ideju jedinstva govora, glazbe i plesa. Iz tog uvjerenja nastalo je djelo Schulwerk koje je značajno za osobnost Carla Orffa.

Orff je tražio elementarno, elementarnu glazbu i pri tom se pitao: «Što je elementarno?»

Elementarno, latinski elementarius, znači koji pripada elementima, prapočetni. Što je nadalje elementarna glazba? Elementarna glazba nikad nije glazba sama, ona je povezana s pokretom, plesom i jezikom. To je glazba koja se sama stvara, u koju čovjek nije uvučen kao slušatelj već kao tvorac. Elementarna je glazba prirodna, tjelesna, koju svatko može stvoriti i osjetiti te je primjerena djeci.

Sam Orff kritički je reflektirao glazbenu povijest. Orijentirao se na staru grčku riječmusikéZajedničko glazbi i govoru u čemu se potvrđuje jedinstvo glazbe i stiha je ritam. Orff je vjerovao da je ritam najvažniji dio muzike. Ritam je taj koji je zajednički pokretu, govoru i muzici. Ritam je taj koji povezuju sve ove elemente zajedno i stvara elementarnu muziku.

Improvizacija je za Orffa bila polazna točka elementarnog muziciranja. Od početka je u svoju nastavu, kao prve instrumente, uvukao geste (pljeskanje, pucketanje prstima, stupanje) od jednostavnih do kompliciranih oblika. Uskoro je tome pridružio različite načine korištenja zvečki i bubnjeva koji pripadaju jednim od najstarijih instrumenata čovječanstva.

Muzika djeluje multisenzorno, instrumenti su izgrađenih od različitih materijala, različitih su oblika i imaju različit opseg.

Aktivnosti nisu ograničene na akustički aspekt muzike; djeca osjećaju zvuk dok ga slušaju, špekule koje se kotrljaju s metalofona na bubanj mogu također poslužiti i kao motivacija djetetu u interakciji čak i ako dijete ne želi ili ne može sudjelovati u muzičkim aktivnostima.

Osnova Orffove filozofije je vjerovanje da je povijesni razvoj muzike predodređen u životu svakog pojedinca. Dok je dijete maleno slično je primitivnom ljudskom biću – u najmanju ruku muzički – jer oboje su naivni i oslanjaju se primarno na prirodne ritmove i pokrete da bi stvorili muziku.

Orffov pristup, niša ne različit od Suzuki metode, počinje sa zamisli da se muzika usvaja poput govora. Suzuki to zove pristup materinjem jeziku. Dijete uči govoriti jednostavno slušajući i oponašajući, a zatim kasnije u životu dijete uči interpretirati simbole kao pisani oblik jezika. Tako bi dijete trebalo usvajati muziku na isti način. U ranoj dobi dijete je izloženo muzici i uči pjevati i igrati se udarajući po instrumentima, a u svom kasnijem muzičkom razvoju uči interpretirati simbole i zapisivati ih kao glazbu. U početku dijete uči jednostavne melodije koje uključuju dosta pokreta. Orff je upotrebljavao ovaj pristup jer je vjerovao da djeca moraju osjećati muziku i kretati se prema muzici prije nego što se od njih zahtijeva da ju razumiju. Govor je jedan od ključnih elemenata u Orffovom pristupu ne samo zato što je govor prirođeno ritmičko svojstvo nego zato jer je Orff bio jedini od velikih pedagoških filozofa koji je upotrebljavao govor na taj način. Orffova misao je bila da prijelaz iz govora u ritmičke aktivnosti, a zatim u pjesmu je najprirodniji za dijete.

Orff muzikoterapija djelo je Gertrud Orff, supruge Carla Orffa. Već tridesetak godina uspješno se primjenjuje u referentnom Dječjem centru za djecu i mladež sa smetnjama u razvoju u Munchenu.

Orff muzikoterapija je aktivni oblik glazbene terapije koji koristi vještine i sposobnosti djece s određenim poteškoćama u razvoju, a razvila se na osnovi kliničkog iskustva. Za tu terapiju karakteristično je njeno interaktivno i multisenzorno djelovanje. Odnos između terapeuta i djeteta smatra se kao središnji faktor u terapiji. Rad u području socijalne pedijatrije doveo je do vrlo jakog naglaska na razvoj i razvojne procese Orff muzikoterapije. U Orff muzikoterapiji razmatra se opći razvoj, razvoj osobnosti i obiteljska situacija djeteta, a postupci su prilagođeni individualnim potrebama djeteta. Zbog toga Bruscia 1998. klasificira Orff muzikoterapiju kao razvojnu muzičku terapiju.

Gotovo sva djeca s razvojnim teškoćama imaju ozbiljnih problema senzomotoričke prirode koji im onemogućavaju spoznajni razvoj primjeren svojoj dobi. Da bi se potakao njihov razvoj u skladu s njihovim mogućnostima koriste se razne metode senzomotoričke stimulacije. Obzirom da se radi o integralnom procesu izuzetno je važno imati mogućnost korištenja različitih oblika stimulacije razvoja, te individualizirani pristup svakom djetetu.

Glazbena sredstva u ovoj metodi su govor, ritam, gesta, mimika, pokret, melodija i rukovanje Orffovim glazbalima. Primjenom Orffovih instrumenata ciljano se pospješuje opuštanje i koncentracija, razvoj osjetilne percepcije ( taktilne, optičke, akustičke, prostorne ) te koordinacija.